Put do bijelog mantila i hirurške sale rijetko je jednostavan. Iza njega stoje godine učenja, odricanja, istrajnosti, ali i ono najvažnije, snažna želja da se pomogne drugima. Upravo takav put prošao je i tridesetjednogodišnji Igor Radoja iz Laktaša, danas specijalizant treće godine ortopedije i traumatologije na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske.

Iako kaže da se njegov put do medicine “ne razlikuje mnogo od drugih”, iza te skromne rečenice krije se čitava decenija školovanja i rada.

“Moj put do ljekarske profesije bio je klasičan, devet godina osnovne škole, četiri srednje i šest godina fakulteta. Ono što ću najviše pamtiti jeste razlog zbog kojeg sam još u osnovnoj školi odlučio da ću se baviti medicinom, ali i odličnu srednju školu, sjajan razred i nastavnike. Naravno, tu je i težina fakulteta, odricanja i stalna neizvjesnost oko ispita. Ali, i to je prošlo”, kaže Radoja uz osmijeh.

Foto: Ustupljena fotografija

Trenutak koji mijenja život

Odluka o životnom pozivu kod Igora nije došla slučajno. Desila se u trenutku koji je za njegovu porodicu bio izuzetno težak.

“Odluku sam donio u sedmom razredu osnovne škole, kada mi se otac nesrećnim slučajem ranio iz lovačke puške i za dlaku ostao živ. Njegov dug boravak na hirurgiji, svakodnevne posjete bolnici i ljudi u zelenim uniformama potpuno su promijenili moj dječački plan. Do tada sam želio da budem policajac, inspektor, ali tada sam shvatio da želim da budem ljekar“, prisjeća se on.

Privlačnost hirurgije

Još tokom studija znao je u kom pravcu želi da ide. Hirurgija ga je, kaže, uvijek najviše privlačila.

“Oduvijek i isključivo samo hirurgija. Veoma dugo sam znao da će to biti ortopedija i traumatologija, jer je kao i svaka hirurgija izazovna i zahtjevna. Ponekad je potreban i maštovit pristup da bi se došlo do rezultata, pogotovo u traumatologiji. Upravo ta kombinacija znanja, iskustva i snalažljivosti meni je posebno zanimljiva”, kazao je Radoja.

Radni dani koji traju 24 časa

Rad u bolnici, naročito na hirurgiji, često znači i duge, naporne dane. Najzahtjevniji su, kaže Igor, dežurni dani.

“Najduži je kad sam dežuran. To traje 24 sata. Tada sam zadužen za sve, pacijente na odjeljenju, preglede u Urgentnom centru, ali i one koji zahtijevaju hitno ortopedsko hirurško liječenje, što znači odlazak u operacionu salu”, priča Radoja.

Kada nije dežuran, radni dan traje osam sati, ali raspored može biti različit, od operacionih zahvata do rada na odjeljenju i administrativnih obaveza.

Foto: Ustupljena fotografija

Ipak, postoji dio posla koji najviše voli.

“Najviše volim salu, kao i svi specijalizanti”, kaže Radoja.

Trenuci koji daju smisao

Uprkos napornom poslu, postoje trenuci koji podsjećaju zašto je izabrao baš ovaj put.

“Najviše me ispuni kada mi specijalista prepusti da uradim neki segment ili čak cijelu operaciju i kada za to dobijem pohvalu. Takođe, kada u trenutku pomognem pacijentu koji trpi bol, na primjer kod namještanja iščašenog zgloba. Tada često vidim zahvalnost i olakšanje u njihovim očima”, kaže on.

Dodaje da mu posebno znače riječi pacijenata.

“Nekad dobijem pohvalu za ljubaznost i pristup, i to mi je možda i najdraže”, poručuje Radoja.

Ipak, put do dobrih rezultata nije lak.

“Najveći izazov je savladati znanja i tehnike tako da i pacijent i ljekar budu zadovoljni rezultatom, bilo da je riječ o operativnom ili konzervativnom liječenju“, dodaje.

Ostati i liječiti svoj narod

Dok mnogi zdravstveni radnici odlaze iz Republike Srpske, Igor za sada svoju budućnost vidi ovdje.

“Znate kako kažu, neko mora i ostati i liječiti naš narod“, govori u šali. “Šalu na stranu, za sada nisam razmišljao o odlasku jer sam trenutno dovoljno zadovoljan i ispunjen životom i radom u svom mjestu“, naglašava Radoja.

Izazovi mladih ljekara

Ipak, svjestan je da položaj mladih ljekara nije jednostavan.

“Nažalost, položaj trenutno nije zavidan i to se vidi kroz odlazak zdravstvenih kadrova, pa i ljekara. Kada govorimo o mladim doktorima, finansijski aspekt je svakako važan, posebno ako se uzmu u obzir plate u okruženju. Isto tako, dostupnost da se bave onim čime bi htjeli, odnosno da da izbor specijalizacije bude na njemu, a ne nametanje iste. Vjerujem da bi svaki ljekar imao bolje i zalaganje i rezultate ako radi nešto što je njemu drago i zanimljivo. Još mnogo stvari ima na kojima se može raditi, ali mislim da su ove dvije u vrhu”, istakao je Radoja.

Planovi za budućnost

U narednim godinama planira da nastavi usavršavanje i da, kako kaže, bude zadovoljan sopstvenim radom.

“Moji planovi su da se usavršavam i da prvo ja budem zadovoljan sobom, a onda vjerujem da će i pacijenti biti. Naravno, uvijek će biti i nezadovoljnih, tako je u svakom poslu”, kaže on.

Pored posla, nastoji da pronađe ravnotežu i u privatnom životu.

“Važno mi je da obezbijedim dovoljno vremena za porodicu, da je ne zapostavim, ali i za prijatelje. I uvijek želim biti dostupan za pomoć bilo kome“, naglasio je Radoja.

Poruka budućim ljekarima

Na kraju, mladima koji razmišljaju o medicini ima jednostavnu, ali iskrenu poruku.

“Prije svega, poželio bih im sreću. Ovaj put zahtijeva mnogo upornosti i truda da bi se završilo školovanje. A kada se zaposle, trebaće im snaga i strpljenje da istraju i budu najbolji mogući u svom poslu i profesionalno i etički“, zaključio je Igor Radoja.

Autor: Vajb.info