Dok mnogi stari zanati polako nestaju, u Laktašima i dalje živi jedna posebna porodična priča o obućarskom zanatu koji se prenosio s koljena na koljeno.

Djed Mile ovim poslom bavi se već 60 godina. Počeci mu nisu bili laki, bez finansijske podrške roditelja, bio je primoran da se sam izbori i izgradi svoj put. Svoju prvu obućarsku radnju otvorio je u Zagrebu, a kasnije se doselio u Laktaše, gdje je kupio kuću i ponovo krenuo ispočetka, što mu, kako kaže, nije bilo nimalo jednostavno.

Foto: Aleksandar Stupar/ Vajb.info

Život je donio i teške trenutke. Nakon operacije srca, posao je preuzeo njegov sin Savo. Ipak, najveću radost djedu donijela je činjenica da je i unuk Nemanja odlučio da nastavi porodičnu tradiciju.

Iako je unuk Nemaja kao dječak, kako priča djed Mile u šali, samo sjedio u radionici i posmatrao, djed je mislio da„od njega nema ništa“. Međutim, s vremenom je Nemanja zavolio zanat i potpuno mu se posvetio.

„Danas imam više posla nego nekada. Preovladava patika više nego cipela, pa se promijenio i način rada“, dodajući da zanati polako izumiru jer, kako ističe, mladi danas sve rjeđe biraju ovaj put: „To su telefoni u ruci, kafa, izlasci, a od posla ništa.“ Kazao je djed Mile za Vajb.info

Foto: Aleksandar Stupar/ Vajb.info

Za svog unuka ima samo riječi hvale, kaže da je čak i bolji od njega i da je posao shvatio ozbiljno, iako mu se i dalje obraćaju za savjet kada naiđu na nepoznat problem.

Nemanja je još u osnovnoj školi, u osmom razredu, shvatio da želi krenuti stopama oca i djeda. Upisao je obućarski smjer i već tada ozbiljno zakoračio u ovaj zanat. Iako priznaje da mu je u mladosti bilo teško jer je želio više vremena za druženje i bezbrižne aktivnosti poput odlazaka na bazen, danas na to gleda drugačije.

„Tada sam mislio da su mi otac i djed najveći neprijatelji, ali danas sam im zahvalan“, kroz osmijeh kazao je Nemanja za Vajb.info

Najvažnije što je naučio od njih, ističe, jeste iskustvo i odnos prema ljudima tj. iskrena komunikacija s klijentima, savjetovanje i upućivanje čak i onda kada oni sami ne mogu pomoći.

Iako se na početku suočavao s predrasudama vršnjaka zbog izbora zanimanja, nikada se nije pokajao. Danas mu najveće zadovoljstvo predstavlja dobro urađen posao.

Iako su ga mnogi zvali da otvori radnju u drugim gradovima, ostao je vjeran svom mjestu: „Ja sam tu gdje jesam, svako zna gdje samneka dođe.“

Ponosan je što je nastavio porodičnu tradiciju i nada se da će je jednog dana prenijeti i na svoje potomke. Za Vajb.info kazao je Nemanja.

(Mirjana Kavržić/ Vajb.info)